Zašto volimo ljude koji nisu dobri za nas?  

 

Iako postoji osjećaš slobode po pitanju našeg izbora partnera i partnerica, da biramo koga želimo i naš izbor nije ograničen ničim drugim osim našom čistom voljom, to nije tako u realnosti. Iako ne postoje nužno doslovni pritisci ili ugovaranja veza s drugim osobama protiv naše volje, i to s osobama koje mi ne smatramo idealnima za sebe, naš izbor toga koga volimo i s kime ćemo ostvariti važan odnos i kako će taj odnos izgledati nije vođen samo našom voljom.

Granice, uvjete i kriterije koje postavljamo osobama s kojima ćemo ući u kratku, ozbiljnu ili cjeloživotnu vezu ne postavljamo samo svjesno, već ih možemo pronaći u našim dosadašnjim iskustvima s ljubavi i međuljudskim odnosima, a njihov razvoj počinje već u našem djetinjstvu. Naša iskustva su ta koja oblikuju što jesmo, što želimo i u kome to tražimo.

Naša prva iskustva i svjedočanstva toga što je ljubav, kakav je to osjećaj i kako ona izgleda, su rijetko kada idealna. Često su zamotana u roditeljske svađe, nedovoljno pažnje, osjećaje usamljenosti, depresivnog, krhkog ili (pasivno) agresivnog roditelja, umjesto u nježnosti, otvorenosti i dobroti. Rijetko tko među nama je imao česte prilike i mogućnosti biti ranjiv s onima koji nas zbrinjavaju i koje, na jedan ili drugi način, volimo.

Kada naučimo da ljubav izgleda tako, da ima takve osjećaje i ponašanja, prije nego razumijemo kakva bi ljubav trebala biti, sagradimo nešto u sebi što nas potiče da tražimo partnere i partnerice koji kao osobe neće biti samo pažljivi i dobri prema nama, već je nam pružiti osjećaj poznanstva i prepoznatljivih osjećaja – što može biti suptilna, ali značajno drugačija stvar.

Možda ćemo biti natjerani svojim iskustvima da se odmaknemo od potencijalno odličnih osoba za nas zbog toga što ne ispunjavaju tu potrebu za kompleksnostima koje smo naučili povezati s ljubavlju. Možda ćemo nekoga opisati kao da nisu seksi ili su dosadni, kada zapravo mislimo na to da vjerojatno nisu takvi kakvi moraju biti da potaknu tu specifičnu patnju u meni koju moram osjetiti da osjetim da je naša ljubav realna.

Redovito čujemo, možda čak i dijelimo savjete ljudima da napuste teške osobe i pronađu nekoga nježnijeg i „boljeg“, ali to je u teoriji privlačno a u praksi gotovo nemoguće. Ne možemo magično promijeniti i preusmjeriti spontane izvore privlačnosti. Umjesto ciljanja na to da promijenimo kakvi ljudi nas privlače, moglo bi biti mudrije jednostavno prilagoditi kako reagiramo i ponašamo se oko ponekad problematičnih i teških osobnosti za koje nam naša prošlost govore da su divni.

Naši problemi najčešće nastaju zato što nastavljamo reagirati na takve ljude na iste načine koje smo naučili kao djeca oko takvih osobnosti. Primjerice, možda smo imali roditelja koji je bio posebno osjetljiv i često podizao glas na nas. Voljeli smo ih i reagirali na njihov glas osjećajima krivnje jer su oni ljuti. Povukli smo se i smanjili, umirili. Sada ako partner_ica (koji su nam magično privlačni) povisi svoj glas i naljuti se, reagiramo kao potisnuta djeca: durimo se, povučemo, osjećamo snažnu krivnju i postupno gradimo prijezir. Možda nas privlači netko tko ima kratak fitilj pa s njima i mi lako eksplodiramo. Ili smo imali roditelja koji su bili krhki i osjetljivi, lako povrijeđeni pa sada lako završimo s partnerima_icama koji zahtijevaju (očito ili ne) našu iznimnu pažljivost, brigu za njih i stalnu zaštitu pa s vremenom postanemo frustrirani njihovom slabosti – hodamo na jajima oko njih, trudimo se ohrabrivati ih i podržavati bez velikog učinka, ali i osudimo ih kao nevrijednim takvog ponašanja.

Vjerojatno je da ne možemo promijeniti naše obrasce privlačnosti. Ali umjesto da pokušamo radikalno izmijeniti naše instinkte, možemo pokušati naučiti kako reagirati na poželjne osobe ne kao da smo i dalje ta ranjiva djeca, već kao zreli, racionalni i konstruktivni odrasli. To je jedna velika prilika da narastemo iz dječjeg u više odrastao obrazac reagiranja na izazove s kojima se susretnemo u našoj privlačnosti prema drugima.

Ponašanje partnera_ice	Naše reagiranje iz dječje navike	Više odrastalo reagiranje koje želimo postići
Podizanje glasa	„Sve je moja krivica..“	„Ovo je njihov problem: ne moram se osjećati loše.“
Umanjivanje tvoje vrijednosti ili ismijavanje tvoje inteligencije	„Glup_a sam“	„Postoji mnogo vrsta inteligencije i moja je sasvim u redu. Imam mnogo vrlina.“
Mrzovoljni, depresivni, tužni ili poraženog emotivnog stanja	„Moram te popraviti“	„Učinit ću najbolje što mogu, ali na kraju krajeva nisam odgovoran_na za tvoje mentalno stanje i stav i to ne mora imati utjecaj na moje samopouzdanje i samopoštovanje.
Ponašanje kao da su nadmoćni ili zastrašivanje	„Zaslužujem ovo“	„Ne zastrašuješ me“
Zauzetost ili ometenost drugim	Traženje pažnje: „Primijeti me“	„Zauzet_a si nečim svojim, a ja sam zauzeta_a nečim svojim, i to je u redu“.

 

Gotovo uvijek ćemo završiti s osobama koje imaju poseban spoj emocionalnih izazova koji izazivaju naše defenzivne reakcije i želju da reagiramo „dječje“. Ali odgovor nije da prekinemo vezu, već da pokušamo nositi se s tim posebnim izazovima na mudar način koji nije bio moguć dok smo bili mali. Izrazito je teško pronaći osobu koja je u svojoj cijelosti potpuno odrasla i mudra i zrela, ali svatko od nas može pokušati ponašati se više odraslo, mudro i zrelo oko manje zrelih strana osobe koje smo odabrali.

Izvor