Seksualna sloboda: o djevičanstvu i sramu u 21. stoljeću
Kada je revolucija seksualnosti započela 1960. godina, postojalo je standardno razumijevanje onoga što bi se trebalo dogoditi: oslobođenje seksualnosti znači da će ljudi biti slobodni u tome da se seksaju s više partnera i uz manje srama.
Ali nije bilo zamijećeno da će takvo oslobođenje seksualnosti stvoriti vlastita ograničenja, taboo teme i određene oblike zarobljenosti. Osobe koje bi postale mete tih problematičnih strana takve oslobođene seksualnosti ne bi bile one koje žele više seksa u svojem životu, već one koje – zbog različitih razloga – ne žele ili ne mogu imati tu količinu seksa u životu koja se odjednom sada smatra „normalnom“.
Oslobođenje seksualnosti, iako je vođeno željom da nas oslobodi od moralnih osuda, na kraju nas je dovelo u područje novih i drugačijih osuda seksualnosti, inzistirajući na otvorenosti za često i različito vođenje ljubavi.
Danas je postalo onoliko sramotno reći da se ne seksamo, koliko je jednom bilo sramotno reći da se, izvan braka, uopće seksamo. Stigma i sram su se nastavili, samo su promijenili svoje mete.
U središtu ove novo-stigmatizirane grupe postavljena je figura osobitog izrugivanja: zakašnjeli djevac i djevica, osoba koja djelom slučajnosti ili odluke je dostigla svoje dvadesete bez da je dijelila krevet s drugom osobom.
To sramoćenje nema veze sa statistikom. Prema anketnoj procjeni, otprilike 15% osoba starosti od 20 do 25 godina i dalje nisu imali svoje prvo seksualno iskustvo. Ali poanta nije u tome koliko osoba je i dalje „djevica“ ili „djevac“ – očito ih ima mnogo – već u tome koliko glasno društveni razgovor ističe da bi se oni trebali osjećati jadno i neadekvatno.
Cilj oslobođenja seksualnosti, onakvog oslobođenja za koje bismo svi trebali biti zainteresirani, nije prebacivanje stigme već uklanjanje apsolutno sve stigme oko konsenzualnih seksualnih odabira.
Istinsko oslobođenje ne znači da ćemo vrednovati i poticati samo one odabire koji uključuju mnogo seksa, s mnogo različitih partnera, stalno ili u intenzivnim periodima, već i one odabire koji uključuju izostanak seksa u životu, manje seksa ili odluke da se seksamo kasnije u životu – osim toga, trebali bismo dozvoliti i iskustva lošeg, nesigurnog i nespretnog seksa bez da se osjećamo loše zbog toga.
Pravo oslobođenje seksualnosti ne bi trebalo dozvoljavati samo atletsko i tantričko i ekstazno iskustvo, već i pravo da se osjećamo dobro oko toga da smo čudni, povučeni, nespretni i specifično svoji koliko god to želimo biti.
Trebamo graditi društvo u kojem napokon nećemo morati toliko patiti zbog svoje seksualnosti, čak i kada ta seksualnost znači da ne želimo ili još uvijek nismo uspjeli iskusiti seks. Samo tada ćemo imati istinsko oslobođenje seksualnosti.