Kakav je osjećaj biti nečiji fetiš zbog svoje rase?

Olivia Sui je prije nekoliko godina objavila video od 6-sekundi na Vine, u kojem prikazuje svoj doživljaj situacije u kojoj načuje komentar I am so into Asians, odnosno Toliko volim azijatkinje. Hrvatski prijevod je čak puno nježniji od implikacija engleskog izraza, koji je bliže izrazu Toliko me pale azijatkinje, ako prevodimo više implikacije a manje doslovne riječi.

U tom videu, Sui šetajući načuje dvoje muškaraca kako pričaju, a kada čuje komentar I am so into Asians, Sui vrisne i potrči iz zgrade, niz stepenice i do ceste na kojoj se spotakne i na kraju padne. Kao žena, dijelim Suin doživljaj komentara koji te toliko objektificira, pogotovo od strane nekoga (najčešće muškarca) koji često predstavlja prijetnju i opasnost u takvim situacijama. Ali kao bjelkinja, nisam se susrela s iskustvom objektifikacije mene zbog boje kože ili etniciteta, a čitajući i slušajući o fetišizaciji rasa i etniciteta, naučila sam da većina osoba, pogotovo žena, je imala takva iskustva.

Baš kao i za Sui, takvo iskustvo uzrokuje kombinaciju osjećaja: uglavnom zgroženosti, iritacije, straha i potrebe za bježanjem što dalje od osobe koja je to rekla – baš kako je Sui i učinila.

Čemu bježanje?

Mehak Anwar je napisala za Bustle da je dio razloga želja da ne trošiš vrijeme na objašnjavanje zašto je njihova izjava pogrešna i nije u redu, a drugi dio je to što su nekad ljudi užasni i bježanje od njih je nekada najbolja opcija.

Kada te netko sroza na razinu objekta, i to objekta njihove seksualne pobude i želje, toliko je uvrjeđujuće, dehumanizirajuće, uznemirujuće i čak opasno i zastrašujuće iskustvo. Znam da nisam jedina žena, štoviše nisam upoznala nijednu koja ne poznaje iskustvo kada te muškarac protiv tvoje volje uhvati, makar i za ruku i zaustavi, priječi ti put, ne da ti proći, dira te i gleda te i pokušava uzeti od tebe – pokušava uzeti tebe – bez tvojeg pristanka i volje. Jer nije važno tko si i što želiš u tom trenutku ili s njima, najčešće ne želiš ništa – važno je kako njima izgledaš, što im predstavljaš i što žele od tebe ili koju poruku ti poslati. Najčešća je ona koja ostane s tobom nakon iskustva: manje si vrijedna od njihove potrebe da utaže svoju fantaziju tvojom pojavom. Ne s tobom, već onime što oni smatraju da ti jesi. Objekt njihove pobude.

Zbog toga ne mogu niti zamisliti koliko je višeslojno uznemirujuće iskustvo biti objekt nečije fetišizacije zbog svoje boje kože ili etniciteta, odnosno zbog svojeg iskustva i identiteta koji je već sustavno toliko srozan na štetne ili čak opasne stereotipe i predrasude. Ne mogu zamisliti koliko je dehumanizirajuće da se i tvoja kultura, nasljeđe, socijalni i  kulturni identitet postave kao iskrivljena, površna i uzbuđujuća igračka u nečijoj percepciji. I onda na osnovi toga se žele seksati s tobom. A ironično, jako malo razloga za tom željom za seksom s tobom zapravo činiš ti.

Nekoliko puta sam se susrela s komentarima bijelih žena oko sebe kako fetišiziraju crne muškarce, uglavnom samo nekoliko odabranih afričko-centralnih značajki u izgledu, neznajući da to čine. Nisam ni ja znala što čine, samo da mi je bilo neugodno zbog tih komentara. Na tren sam se zabrinula da sam ja rasistička i da osuđujem njihovu privlačnost prema crncima, ali i sama mnoge ljude svih rasa smatram lijepim i privlačnima, a upoznavajući se s konceptom fetišizacije rase sam shvatila što je taj neugodan osjećaj u trbuhu koji se javi na komentare poput Barem jednom bih voljela biti s crncem ili Mora da je odlično j*ebati Kineskinju.

Mehak je objasnila da je takva fetišizacija rasistička jer komentari poput Volim (sve) azijatkinje ili Seksi su mi (sve) crnkinje/Indijke/umetni etnicitet, oni impliciraju da ti ljudi zapravo se ponašaju i izgledaju na određen očekivani način samo na osnovi svoje rase odnosno etniciteta i srozavamo ih samo na jednostavne stereotipe.

Jungle fever i yellow fever su posebno problematični termini koji označavaju tu fetišizaciju crnkinja i azijatkinja (ali i muškarce te rase, iako se uglavnom koriste u kontekstu žena). Jungle fever implicira da su crnci iz džungle i izjednačava ih se sa životinjama, a yellow fever implicira da svi azijati imaju žutu kožu i time ih se dehumanizira. Fiksacija na nečiju rasu nije laskanje, već je veoma štetno.

Mehak nastavlja da fetišizacija nije niti „cijenjenje kulture“ jer opsesija nečijom rasom i fetišizacija su veoma drugačije od cijenjenja. Fetišizacija implicira obožavanje i opsesiju figurativno ili doslovno na seksualan način, a cijenjenje znači razumijevanje i prepoznavanje nijansi, višeslojnosti i detalja nečega. Ako netko zaista prepoznaje nijanse i dubine kulture, onda neće to srozati na fantaziju, seksualnu ili bilo kakvu.

Uz to, Mehak izražava da je fetišizacija otuđujuća. Naravno da možeš osjetiti privlačnost prema bilo kome neovisno o rasi, ali ljudi koje privlače ljudi rase drugačije od njihove zbog toga što jesu drugačiji, novi, egzotični nasuprot njih samih i zbog stereotipa koji obilježavaju te kulture – ti ljudi otuđuju te zajednice i njihove pripadnike.

Mehak je jednostavno zaključila:

Sve u svemu, fetišizacija je koma. Ako to činiš, prestani, a ako nikada to nisi učinio/učinila, nastavi tako.

 

S obzirom na to koliko su se naši preci kroz povijest potrudili razdvojiti na nas na osnovi toliko ljudskih karakteristika poput boje kože, izgleda i spola te nas dehumanizirati zbog toga, trebat će još neko vrijeme da ponovno počnemo vidjeti jedni druge kao cjelovite osobe, kao ljude. Različite od nas, i dalje lijepe, privlačne, uzbuđujuće, ali zbog onoga tko i što jesu, a ne zbog toga što predstavljaju našoj ograničenoj perspektivi i pretpostavci o skupini kojoj pripadaju.

Pornografija nam tu ne pomaže – kategorije prema rasi i videa u njima koja odgovaraju štetnim stereotipima, mnogi od kojih omogućavaju nastavak ugnjetavajućih paradigmi moći između skupina, samo su dio onoga što doprinosi našoj percepciji onih drugačijih od nas. Ali i našoj percepciji nas samih: koja je naša uloga u odnosu prema njima, drugačijima, kako nas oni vide i kako očito mi njih tretiramo. I ne otvara nam pitanja o tome gdje prestaje identifikacija mi i započinje oni.

Možda jedan od početaka je razmatranje vlastitog odnosa prema osobama drugih rasa i etniciteta, uključujući ako ne i pogotovo seksualnog konteksta i percepcije.

Ali bi to mogao biti i razgovor poput ovog članka sljedeći put kada prijateljica prokomentira da se želi seksati s (pretpostavljeno egzotičnim, snažnim, velikim, dominantnim) crncima ili kolega kaže kako su azijatkinje seksi, sitne, tihe i submisivne. Ili se Romkinje opisuju kao pothvat, a Romi kao uzbudljiva tajna. Ili ako nemaš volje i snalažljivosti za razgovor, slanje linka na ovaj članak je također opcija kada se komentari pojave.

Previše je nijansi i različitosti koje čine bogatstvo ljudskog iskustva, identiteta, izgleda, karaktera i ponašanja čak i samo unutar našeg Hrvatskog etniciteta (ili kojeg god si ti, čitatelju i čitateljice). Zašto bismo pretpostavili da isto ne postoji u zajednici iste boje kože? Ako je uopće korisno i humano svrstati se u toliko širokoopsežnu zajednicu jedne boje kože.