Je li sramota biti djevac ili djevica?
Od vremena gdje je sam seks bio stigmatiziran ako se nije odvijao između oženjenih supružnika, došli smo u dane gdje se aktivan seksualni život, pogotovo čest, nevjerojatan i raznolik seks toliko veliča da često čini nepotreban pritisak na ljude i čak posramljuje one koji se „ne seksaju dovoljno“ ili se pak nisu uopće seksali.
Zašto je to toliko velika greška društva?
Poanta oslobođenja seksualnosti, u njezinoj učestalosti i raznolikosti (van braka!) je bila da se ljudi osjećaju ugodno u vlastitoj koži, čineći s drugima štogod ih svih uključene veseli i nikoga ne povrjeđuje. Umjesto da danas smatramo lijepim to što se ljudi mogu seksati koliko žele ili ne žele, stigmu i sram smo prebacili s onih koji se seksaju, na one koji se sada ne seksaju.
Osobe koje su najviše posramljene su one koje se smatraju zakašnjelim djevicama i djevcima, koji se svojom odlukom i odabirom, ili činom slučajnosti i nemogućnosti pronalaska partnera ili prilike za seks, i dalje nisu „izgubili djevičanstvo“. Iako naravno, seksom ne gubimo ništa, štoviše seksom možemo dobiti mnogo toga pozitivnog: od boljeg raspoloženja, koncentracije preko više produktivnosti sve do boljeg sna. I na to se mnogi usmjeravaju, ali na pretjerano veličanje seksa i nužnosti da se doživi, često prije dvadesete. To naravno, ni nema veze s realnosti i statistikom: veliki dio osoba između 20 i 25 godina nisu imali svoje prvo seksualno iskustvo.
Ali nije poanta u tome da osobe koje se nisu seksale nakon dvadesete postoje – očito ih je mnogo – već se one izravno ili neizravno smatraju čudnima ili čak neprikladnima, nekoga s greškom koju treba ispraviti što prije.
Naravno, osobe koje nisu doživjele seks, vlastitom željom ili manjkom prilike, nisu te s greškom. Oni koji smatraju izostanak ili manjak seksa (kakvog god) životnim problemom ili manjkavom osobinom – oni su ti s greškom.
Cilj oslobođenja seksualnosti, onakvog oslobođenja za koje bismo svi trebali biti zainteresirani, nije prebacivanje stigme već uklanjanje apsolutno sve stigme oko konsenzualnih seksualnih odabira.
Istinsko oslobođenje ne znači da ćemo vrednovati i poticati samo one odabire koji uključuju mnogo seksa, s mnogo različitih partnera, stalno ili u intenzivnim periodima, već i one odabire koji uključuju izostanak seksa u životu, manje seksa ili odluke da se seksamo kasnije u životu – osim toga, trebali bismo dozvoliti i iskustva lošeg, nesigurnog i nespretnog seksa bez da se osjećamo loše zbog toga.
Pravo oslobođenje seksualnosti ne bi trebalo dozvoljavati samo atletsko i tantričko i ekstazno iskustvo, već i pravo da se osjećamo dobro oko toga da smo čudni, povučeni, nespretni i specifično svoji koliko god to želimo biti.
Trebamo graditi društvo u kojem napokon nećemo morati toliko patiti zbog svoje seksualnosti, čak i kada ta seksualnost znači da ne želimo ili još uvijek nismo uspjeli iskusiti seks. Samo tada ćemo imati istinsko oslobođenje seksualnosti i samo tada će seks biti izvor istinskog zadovoljstva i samoizražavanja, a ne izvor srama i dio života koji zahtijeva konstantnu doradu.