Bijes i otpor kao self care

 

Svijet self-care preporuka i self-help savjeta najčešće je protkan u atmosferi unutarnjeg mira, spokojnog smiješka, u odbacivanju zamjerki prema drugima, pronalaženju ljepše strane iskustva i života – uz sve češću lekciju u zahvalnosti za sve što imamo, od materijalnoga prema apstraktnome i svim odnosima i onim dobrim stranama onoga kako se drugi i svijet odnose prema nama.

Zahvalnost i uvježbavanje zahvalnosti za ono u našem životu se kroz mnoga istraživanja pokazalo kao veoma učinkovito za smanjenje depresije i nezadovoljstva u svakidašnjem životu. Čak u tolikoj mjeri da mnoge osobe koje prakticiraju zahvalnost, primjerice zapisivanjem nekolicine stvari za koje su zahvalni jednom dnevno kroz 2 tjedna, taj pozitivan učinak na njihovo mentalno stanje se nastavio i čak nekoliko mjeseci nakon tih nekoliko tjedana prakse. Ne samo zbog toga, ali svakako bismo svima predložile „vježbanje“ zahvalnosti, osnaživanje te perspektive i navikavanje našeg uma da se osvrne na ono dobro i sigurno u našem životu, kako bismo umanjili snagu onog negativnog. Uz to, unutarnji mir koji možemo potaknuti različitim meditacijama, preuzimanju odgovornosti za vlastite emocije, odbijanjem uključivanja u borbe koje ne možemo pobijediti s drugima koje su samo izvor negative – sve je to, u zdravoj mjeri, odlično za naše mentalno zdravlje, time i naše tjelesno, a svakako i naše seksualne živote i međuljudske odnose općenito.

Ali svijet samo-pomoći i self care zna nekada zaboraviti da određene negativne emocije nisu isključivo „naše“ i njihov uzrok nije samo naše unutarnje stanje i vještine samoregulacije. I da, još važnije, lijek za te negativne emocije nije smiješak niti meditacija, ni duboko disanje niti oproštaj „da sebi olakšamo“. To je posebno jasno osobama ranjivih i marginaliziranih skupina, čije otežane ili uznemirujuće svakodnevice neće biti olakšane time ako oni samo prihvate svoju realnost i usmjere se na pozitivno – štoviše, ponekada je bijes, povreda i naša reakcija u obliku otpora i zahtijevanja za promjenu, to je ono što je zdravo i potrebno. Ne samo za nas, već i za zdravlje cijele zajednice, našeg društva.

Razmišljanje samo o pozitivnome neće potaknuti ravnopravnost spolova na radnom mjestu, meditacije neće omogućiti transrodnim osobama kvalitetnu zdravstvenu skrb, jednosmjeran oprost bez isprike neće zaustaviti uznemiravanje i ubijanje civila od strane policije.

Ponekada je najbolji i presudan čin samopomoći i self care izraziti bijes, zahtijevati odgovornost i promjenu od strane onih koji nam čine nažao, riskirati veći stres i nesigurnost u svrhu pokušaja ostvarenja značajne promjene i zaštite nas i naše realnosti.

Mladi najčešće mogu suosjećati s frustracijom koja se nameće komentarom „dobro vam je u životu, kako bi moglo biti, i kako je nekada bilo. Budite zadovoljni s ovime što imate“. Ali moramo znati, da su naši pretci se samo osmjehnuli na taj komentar i frustracije izliječili isključivo dobrom tjelovježbom i mindfulness tehnikama – bismo li imali Stonewall pobune? Bismo li imali sufražetkinje? Black lives matter? Pride?

Trebamo biti zahvalni na onome što imamo, za sve prilike i mogućnosti, krov nad glavom i koliko-toliko poštovanja i dostojanstva koje svako od nas može negdje pronaći – ali ta zahvalnost nikako ne bi trebala biti prepreka za zahtijevanje onog boljeg, sigurnijeg, našeg. Ne živimo u svijetu koji se odnosi isključivo prema nama – i mi smo dio njega, sudjelujemo i mijenjamo ga i odnosimo se prema njemu u našim akcijama i reakcijama. Na nama je da razvijemo vještine kojima štitimo sebe i znamo kada se povući, kada odmoriti i meditirati, a kada vikati na ulici, pisati peticije, obrazovati svoje bližnje i daleke, izraziti drugima našu realnost i zahtijevati da nas vide, čuju i tretiraju s dostojanstvom.

Naš otpor može biti različitih oblika, koji se najčešće međusobno miješaju iz dana u dan. Nekada držimo predavanja i radionice, nekada odbijamo praviti se da smo netko tko nismo dok sjedimo na kavi u našem lokalnom kafiću, sudjelujemo ili organiziramo prosvjede, slikamo i pišemo i dijelimo naše umjetničke radove koji izražavaju našu realnost. Nekada samo spavamo, mirni i sigurni u vlastitoj koži, baš onakvoj kakva je, baš zbog toga kakvi jesmo.

U cijenjenju našeg bijesa i otpora, na zdrav način, također se otvaramo i lakše empatiziramo s drugima. Možda ono što tlači njih, nikada nije i neće negativno utjecati na mene – ali znam kako je to kada misliš da moraš ili zaista moraš vrištati na ulici da tvoja osnovna ljudska ili građanska ili radnička prava budu prepoznata, uvažena i ostvarena. I znam koliko znači kada netko drugi, neovisno o tome kako na njih utječe moj problem, stane uz mene jer me vidi, čuje i prepoznaje da sam ljudsko biće vrijedno dostojanstva.

 

Ponekada je važno zaustaviti se i meditirati. Odbiti borbu i prihvatiti udarac, doslovan ili metaforički. Nekada je to pametnije, sigurnije, ili samo ono što u tom trenutku možemo pružiti. Ali je važno i znati da imamo pravo i priliku zahtijevati da uzrok našeg bijesa i boli bude ugašen – a ne naš bijes.