Rat mojih dlaka, britvice i samopouzdanja
Još kada sam bila dijete, bila sam dlakava djevojčica. Za razliku od svoje sestre, ja sam dobila genetičku lutriju one dlakavije bake, koja je preskočila našu mamu. To, uz policistične jajnike, dovelo je do mnogobrojnih noći i jutra ispred ogledala, uz misli kako mi vlastito tijelo pretjeruje u proizvodnji tog silnog žbunja preko mojeg cijelog tijela – i nožnih prstiju, stopala, ruku, oko bradavica na grudima i te širokoopsežne genitalne dlake.
S vremenom sam postala toliko umorna i ogorčena od silnog uklanjanja svih tih dlaka! I jednog dana, pala je odluka da prestanem.
Htjela sam se natjerati u prihvaćanje vlastitih tjelesnih dlaka.
I bome, ljudima se to zaista nije sviđalo.
„Tvoje je tijelo i možeš raditi s njime što god želiš. Ali ne izgleda lijepo.“
„Bila bi toliko ljepša da nema samo jednu veliku obrvu.“
„Ma sve je to prirodno ali kako ćeš pronaći dečka takva?“
„Ako se njoj to tako sviđa, okej, dokle god ja ne moram tako izgledati hahaha“
Do you kiss your mother with that mouth?
Nekada je bilo jako teško. Užasno je nelagodan osjećaj kada ti drugi bulje u noge, osvrću se i kada savršeno izdepilirane osobe rade grimase zbog tvojih čupavih nogu ispod najkraćih traperica koje se usudiš obući. Bilo je preko 35 stupnjeva, a dovoljno me grijala moja prirodna izolacija, nisam planirala dodavati još jedan sloj. Ljeto je bilo izazovno za moje mentalno zdravlje i ustrajnost u odbijanju britvice.
Čak i kad sam bila malena su ljudi znali buljiti, možda zato i danas tako intenzivno reagiram (u sebi). Oduvijek sam samo htjela da ljudi PRESTANU BULJITI. To može izazvati zaista otuđujuće i frustrirajuće misli i osjećaje.
Ali moram ti reći: vrijedilo je.
Uz značajnu uštedu vremena, ali i novaca na proizvode i tretmane za uklanjanje dlaka, još jedan pozitivni ishod ovog pothvata je bio i osjećaj povezanosti s nasumičnim ljudima koji zaista nisam očekivala!
Moj trenutni partner misli da je moja spojena obrva sasvim slatka. Na početku sam se zabrinula da je to mislio sarkastično, ali je na moju zabrinutost odgovorio uznemirenim pitanjem: „zašto bi ti dao sarkastičan kompliment?“
Zanimljivo. Svakako veoma jedinstven kompliment koji nisam čula da moje prijateljice dobivaju od svojih partnerica i partnera. Možda samo moram upoznati više ljudi koji ponosno nose svoju jednu obrvu.
Zanimljivo mi je bilo i dobiti toliko oduševljenu reakciju nove kolegice koje mi je doviknula: „hej i ti si čupava kao i ja!“. I dalje si znamo reći, kada zovemo jedna drugu na kavu: „hoćemo na čupavu pijanku?“
Tijekom jedne druge kave, gdje sam samo ja bila čupava, sam se povezala s prijateljičinom prijateljicom u rasponu od nekoliko minuta jer me, iako nesigurno, upitala ako se slučajno i ja nosim s policističnim sindromom, kao i ona. Prijateljica koja nas je povezala je mnogo naučila o policističnim jajnicima tijekom te kave jer smo vjerojatno satima samo o tome pričale, dijelile iskustva i savjete i preporuke za doktore i ginekologe. Nemamo mnogo drugih poveznica, ali i dalje svako malo jedna drugoj pošaljemo članak sa zanimljivim savjetima ili samo se izjadamo o našim bolovima jedna drugoj.
Nekada su takve nasumične poveznice koje doživim s ljudima baš ono što mi je trebalo da mi uljepša dan i da se nasmijem.
Ali i dalje je komplicirano. Većinu dana, čak i tijekom ljeta nisam u kratkim hlačicama ili suknjama, i veselim se jeseni i potrebi da oblačim i duge rukave, uz pokrivanje nogu.
Ali imam i dane gdje me jednostavno uopće nije briga! Neovisno o stupnjevima i suncu i užarenom betonu.
Jako mi je vrijedan taj osjećaj kontrole nad vlastitim tijelom koji je neovisan o tuđem mišljenju o meni i mojem izgledu. Čak i na dane kada se ne osjećam pouzdano u svoj izgled. Pogotovo na te dane.
Ako i ti imaš dlakavo tijelo ili lice, ako se osjećaš čupavo poput mene: razmisli o tome da ih ne ukloniš sve!
Isprobaj koji dan, tjedan ili mjesec i odloži britvicu i patrone voska ili tu posjetnicu žene kod koje ideš na depilaciju. Spremi ih u neku kutiju pa tu kutiju u ladicu i daj si malo vremena da vidiš kako ti tijelo izgleda i kako se osjećaš s tim dlakama, na kojim mjestima su ti okej, gdje ti smetaju i koliko često ih zapravo želiš uklanjati a da se osjećaš kao da imaš kontrolu nad vlastitim tijelom. I ako ih uopće želiš uklanjati.
Jesen bi mogla biti jednostavna proba tog pothvata, ako se ne osjećaš spremno na tuđe poglede ili komentare. Jer, neću te lagati, može ih biti.
Možda će te iznenaditi radost koju osjetiš. Ali ne moramo niti toliko visoko i daleko željeti – možda samo osjetiš olakšanje što ne moraš raditi depilacijsku gimnastiku svaki tjedan ili ako si poput mene: svaki dan. Možda saznaš da ti ne smetaju kraće dlake i osjećaš se bolje u tome da ih uklanjaš manje često nego sada.
Tko zna. Vjerojatno ni ti ne znaš, ja znam da ja nisam znala. Samo sam bila umorna.
Moram ti reći da više nisam umorna. Štoviše.
Jedna od mojih prijateljica je isto počela eksperimentirati i sada odvaja vrijeme za uklanjanje dlaka samo jednom mjesečno ili rjeđe. Nije jedna od nas čupavijih, ali je jako slatko što mi svaki put oduševljeno pošalje sliku svojih plavih dlaka na nogama kada izađe u suknji. A jedan prijatelj je odustao od brijanja lica i rekao da je spreman dočekati jesen sa svojom asimetričnom bradom i čupavim obrvama impresivno dugih i kovrčavih dlačica.
Mislim da smo svi dovoljno umorni u ovo vrijeme, tako da naše dlake - koliko god tamne, guste i brzorastuće bile, koje su na kraju krajeva ovdje da nas zdravstveno štite - one ne moraju biti još jedan izvor neugode.